Dragi Dnevniče,
... mislio si da sam zaboravila na tebe, da nikad više nećeš osetiti kako se svo bogatstvo mog unutrašnjeg bića izliva na belinu (ili već neke druge boje -inu) tvoje pozadine.
Mislio si, zbrisala je Mira, i sad u nekoj tuđoj zemlji nekim tuđim slovima piše neke izdajničke dnevnike nekim drugim, tuđim ljudima.
Ali, ne!
Tu sam ja, izdanče moj, drago moje čedo, tu sam - ima mama Mire, i, iako je daleko, njen duh bdi nad jednim delom Srbije koji joj je ostao veran i koji i dalje njene reči, misli, ličnu životnu filozofiju i partijski program sprovodi u delo.
Tom dičnom području, toj varošici, da budem preciznija, ili, ako ćemo baš pod svaki nokat da gledamo - jednoj veličanstvenoj ustanovi u njoj, posvećujem ove retke redke i tebe, moj dragi Dnevniče, jer ta varoš i ta ustanova su moja Zadužbina, poslednji bedem pred navalom mračnih hordi Zla koje prete da nas porobe i satru u Ništavilo.
Zato,
budi mi spokojan,
jer,
evo mene, evo tebe,
a evo i Zadužbine.
Ljubi te tvoja Mira